Milijana Vujović, rođena je 14.03.1973. godine u Podgorici. Završila je Likovnu Akademiju na Cetlnju 1996.godine, odsjek slikarstvo, u klasi profesora Smaila Karaila. Prvu samostalnu izložbu imala je 1997. godine u Podgorici, drugu u Danilovgradu. Izlagala je na više kolektivnih izložbi, Tradicionalna izložba ULUCG, Decembarski likovni salon.
Najnoviji ciklus slika akademske slikarke Milijane Vujović pokazuje sve veću sklonost ka subjektivnoj, vizionarskoj interpretaciji suptilne veze između čulnog doživljaja prirode spolja i onoga što njena prefinjena umjetnička duša prepoznaje kao unutarnji sublimat, uspijevajući da taj splet transformiše u posebnu likovnu formu, u svijet slike sa osobenim, autonomnim estetskim i značenjskim principima postojanja. Strpljivo posmatranje i osluškivanje damara prirode koja je okružuje, te karakteristične prirode Mediterana, prati bezbroj emotivnih treptaja koji upućuju i intuitivno predvode samosvojan izraz sa aktuelnom i autentičnom notom kojoj je sve podređeno. Oslobođenim likovnim postupkom, umjetnica svijetlo tamnim načinom rada razliva konture pejzaža ostvarujući iluziju dubine i sintezu karakterističnih prelaza od isticanja i utapanja mase sa detaljima koje, „igrajući se slučajem“, pretapa katkada u sjenu, a katkada u njenu antitezu, u svjetlost, najčešće polusutonsku, u svjetlost koja poprima metafizičku vrijednost.
Povremeni utisak reljefne strukture smjenjuju nježni, lazurni pasaži koji odišu čednošću i akcentovanom nostalgijom za nevinom čistotom i produhovljenošću. Time se izvjesna blaga dramatičnost unutar ovih halucinantnih pejzaža smjenjuje utiskom lake eteričnosti koja preko fantastike teži ka mistici apstraktnog. Tajnovita pejzažna prostranstava ispunjena iluzijom vanvremenske atmosfere, Vujovićeva potencira rijetkim skladom toplih i hladnih kolorističkih odnosa neobično prijemćivih za oko koje kao da se budi i otvara prema prostranstvu novih vizuelnih otkrića, tek načas dodirujući nedefinisan svjetlosni izvor koji, u simbolu vječnog i nečeg što nadvisuje prirodu, očekuje da mu se kroz dubinu iskrene ljubavi približimo...
U cjelini ova izložba otkriva posebnost likovnog dara ove umjetnice, njenu otvorenost i radoznalost, a opet i sklonost ka izdvajanu i samovanju u traganju za umjetničkim izrazom u kome će najpotpunije moći iskazati sebe, izabranu temu i svoju poruku. A sve to kroz različita likovna saznanja, u mjeri u kojoj će koristeći se već poznatim slikarskim iskustvima, dalje i dalje unutar sebe, otkrivati nova, a samim tim i ostvarivati sopstvena, individualna. Ova izložba Milijane Vujović predstavlja cjelovit likovno-vizuelni doživljaj u kome sagledavamo osoben umjetnički postupak koji utemeljuje i osobenu temu, temu dodira i istovremenog nestajanja prostorno-vremenskih granica makro i mikrokosmičkih saznanja, koja nam se daju kao tek ovlaš nagovještena, prožeta humanom idejom opstanka u okruženju etičke posrnulosti, a u cilju stvaranja posebnog doživljaja koji otvara nove estetske mogućnosti i nova značenja u nečujnom, vječitom vapaju čovjeka za smislom postojanja.
Lucija Jelušić Đurašković
Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1998.godine. Deset godina radi kao profesor likovne kulture, a zadnjih pet živi u Budvi i radi u OŠ "Stefan Mitrov Ljubiša".
Na samostalnoj izložbi u budvanskoj Modernoj galeriji slikarka Milijana Vujović predstavlja se radovima nastalim u proteklih desetak godina. Tematsko-sadržajni krug slika svodi se na motive pejzaža i mrtve prirode rađene u tehnici ulja na platnu. Iz romantičarsko panteističke ljubavi prema prirodi i nadrealističke opčinjenosti prostorom stvara svoj irealni svijet slike iskazujući na taj način ideju eskapizma, ličnu i opšteljudsku iskonsku težnju za povratkom "mitskoj" prirodi.
Struktura likovnog svijeta Milijane Vujović sazdana je od melanholičnih vizija prožetih stvarnošću koje sugerišu vrstu nadrealističkog izraza. Eklektički slikarski jezik anticipira elemente magijskog realizma, fantastične umjetnosti, romantizma i klasicizma. U vizuelnim aranžmanima, uvijek prisutan produbljeni prostor pun plavičaste izmaglice, mekote i prozračnosti, predstavlja nelimitirani vazdušni omotač u čijem su središtu realni motivi postavljeni u imaginarnom kontekstu imanentnom svijetu snova.
Favorizovanjem motiva kamena, mora i maslina, ukazuje na duboku povezanost sa zavičajnim ambijentom i snažan emotivni doživljaj primorskog podneblja u kojem danas stvara. Uz sintetičku moć uočavanja, pažljivo odabira realne objekte i pretvara samostalne i nepovezane osobenosti motiva u sliku izvjesnog mističnog simbolizma. Tu nailazimo na antičke ruševine i amfore kao simbole davno nestalog svijeta, kamen- simbol snage i postojanosti, maslinu- simbol mira i očišćenja duše, nar i ruže- simbole mučeništva, jaje- univerzalni simbol početka i kraja svijeta. Tako osamljeni simbolično-metaforični objekti posjeduju tajanstvenu težinu i demonsku snagu. Proračunato postavljeni u izrazito pojednostavljena kompoziciona rješenja doprinose sveopštem utisku bezvremenosti, usamljenosti i prolaznosti života. Morfološka građa data u preciznim pojedinostima i realističkom maniru, sa lazurnim nanosima boje, smirenog poteza, podsjeća na finu materijalizaciju mrtve prirode holandskog slikarstva XVII vijeka. Snažno okarakterisani predmeti izdvojeni iz svoje prirodne sredine, dovedeni su u novi kontekst uz izvjesnu dozu ironije, sjete i nostalgije. To je bezvremeni svijet koji je umirila neka magična sila.
Pažnju privlači kontrast u slikarskoj egzekuciji prvog plana slike gdje su motivi brižljivo realistički definisani u svoj svojoj punoći i taktilnosti, i pozadine koja konture razlaže u meke izmaglice, što izaziva gotovo dramatičan utisak i halucinantan prizvuk kao neki vid projekcije emotivnog stanja umjetnice i odlučnosti da ono podsvjesno zauvijek ostane u tajanstvu izmaglice. Suptilnost tona i fakture, kao i melanholična koloristička paleta bazirana n? tonovima plave i zelene uz tek po neki detalj jake boje (žuti limun, crveni nar), doprinose opštem utisku misticizma i kontemplativnosti. Svoj stvaralački identitet slikarka je pronašla u metaforičkoj projekciji primorskih pejzaža.. Uzburkano more i široko nebo ne unose nespokojstvo nadrealističkog manira, već svojim mirnim horizontalama doprinose harmoničnosti i elegičnosti doživljaja. To su prizori beskrajno samotnih predjela koji, kao i slike mrtve prirode, stoje u svom zamrznutom miru i tišini. Utihnuta svjetlost i odsustvo njenog određenog izvora pojačavaju utisak mistike i nadrealnog. Svijet ovih slika u potpunosti je lišen formalnog animalnog i ljudskog prisustva u smislu izbjegavanja svake vrste destrukcije prikazanog.
Svjesno sprovedena hladnoća daje ovim radovima neophodno lično obilježje nenametljive skromnosti, disciplinovanosti i dosljednosti u izvedbi. Izvjesna tvrdoća i pomalo usiljen likovni aranžman ne remete osjećaj cjelovitosti prizora. U pitanju je umjetnica koju privlači tiho zadovoljstvo stvaranja i težnja da sa punom mjerom vještine prikaže svoj svijet na jedan neposredan i čitljiv način. Milijana Vujović predano istrajava na umjetničkom stilu koji je izgradila, odnjegovala i istovremeno uzdigla na nivo definisanog ličnog koda.
Mirela Čormaković, istoričar umjetnosti